U mirisu proleća i jutarnje rose,
gordo korača starica smela,
s’ motikom u ruci, a noge bose
i vidnim bolom, u naborima čela.

Kad u podne oglase crkvena zvona,
rupčićem trlja, znojavo lice,
vraća se krhka, slomljena, bolna,
s’ mislima zgusnutim u tugu paćenice.

Ponovo sama, pred kućnim pragom,
mukla tišina, nikoga nema;
ni stari psina, da se oglasi,
i on na pragu, spokojno drema.

Ko da joj pruži, bar čašu vode,
podari osmeh, životu svirepom,
na škripu vrata i tihi jecaj,
jedva da psina, odmahne repom.