ZDENKO ŠKREB

Odlomak: Aforizam i srodni književni oblici

Aforizam ide u red onih književnih oblika kojima povijesni početak u usmcnoj književnosti tvori poslovica. Ali poslovica po svojoj biti u pravilu obasiže jednu jedinu rečenicu, dok se taj zahtjev nije postavljao zu medinske aforizme, a ni Bacon ga nije postavio. Spomenuto je da se u bilješkama Pascalovim i Lichtenbergovim miješaju kratki i dulji tekstovni fragmenti, jednako kao u publiciranim aforizmima njemačkih romantičkih pisaca za koje oni nisu uzimali naziv aforizam. Štoviše, djelo filozofa Schopenhauera Aphorísmen zur Lebensweísheit (1851) sastoji se od šest omašnih poglavlja koja bi se danas, po uzoru na Montaignea, mogla nazvati esejíma, a nikako aforizmima. Po uzoru na djelo La Rochefoucaulda novovjeki je aforizam sebi omeđio opseg; u prvom izdanju La Rochefoucauld je stavio na početak svojih maksima odulji esej o samoljublju (amour – propre), ali je taj onda uklonio, pa mu većina maksima obasiže tek jednu rečenicu, a samo izuzetno dvije. Iako je prvi značajni francuski sljedbenik La Rochefoucaulda, La Bruyére, u svom djelu, izdanom 1688. god. pod naslovom Caractéres de Théophraste, traduíts du grec, aves les Caractéres et les [Woeurs de ce .riécle (… sa značajima i običajima ovog stoljeća) u istoj zbirci spojio kratke aforizme s portretima tipičnih moralnih predstavnika svoga stoljeća, napisanih u obliku kratkih eseja, kasnija su stoljeća značajku aforizma gledala u njegovoj sažetosti u jednoj rečenici, a najviše u nekoliko njih. Kad Pajo Kanižaj 1967. god. u Beogradu izdaje zbirku grotesknih tekstova pod naslovom na golom otoku, on tekstove dijeli u tri skupine: Kratko, Kraće, Najkraće, a posljednjem dijelu dodaje kao podnaslov Aforizmi – tekstovi toga posljednjeg dela obasižu doista tek po jednu rečenicu. Ipak ima niz uglednih i priznatih književnika aforista koji nisu dopustili da ih terorizira primjer La Rochefoucaulda, nego su u svojim zbornicima i u svojim dijelima miješali aforizme ~ eseje sa aforizmima – poslovicama. Rohner na str. 486. svoga djela navodi razmjerno velik broj takvih autora, među kojima se naročito ističe Nietzsche.

U prethodnoj studiji prikazana je povijest epigrama koji se tokom svoje povijesti kao satirički epigram razvio u izraz one iste kolektivno duhovne potrebe ljudske zajednice kojaje rodila i poslovicu i aforizam, pa se postavlja pitanje postoje li između tih dvaju književnih oblika bilo srodnosti bilo bitne razlike. Jedna razlika, uvjetovana povijesnim postankom jednoga i drugoga oblika, zadržala se uporno do današnjeg dana: epigram se razvio iz grobnoga ili zavjetnoga natpisa u stihovima, i, kako se god kasnije razvijao, on se do danas održao kao književni oblik u stihovima – aforizam je počeo svoju povijest kao, vulgarno rečeno, medicinski recept u prozi, do danas oni književni oblici koji nose naziv aforizam, ili koji su od njemu srodnih naziva, npr. maksima, zadržali književnu prozu kao svoj izražaj. Zato je pogrešno gnomičke epigrame nazivati aforizmima u stihovima, kao što se i izraz epigram za prozni tekst može shvatiti samo u prcnesenom obliku kao oznaka za kratak intenziviran satirički izražaj. U novovjekim književnostima ne bi međutim trebalo da ta razlika tvori bitnu granicu između obaju oblika kad ne bi bilo drugih oprečnih značajki. Dok Gerhard Neumann, jedini od autora koji su se zabavili tim pitanjem, inzistira na tom da epigram i aforizam tvore dvije bitno različite književne vrste, svi ostali stručnjaci uviđaju pravilno da i jedan i drugi pripadaju rodu poslovice koji teži za tim da logičko intenziviranje spoznaje izrazi u što sažetijem obliku. Satirički epigram, ako je upućen protiv pojedinca, bio on spomenut imenom ili ne, ili protiv određenog tipa čovjeka, razlikovat će se bitno od aforizma koji, i kad je satiričan, teži za spoznajom općega značenja. Ali, ako se satričnom aforizmu dade naslov koji će ga pretvoriti u satiru tipa i ako se verzificira, neće više biti nikakve razlike. Kad Lichtenberg bilježi:

Ako se sudare knjiga i glava te zazvuči šuplje, je li to uvijek od knjige?

Njegova se rečenica broji kao aforizam – ali da se stavi u stihove i da joj se dade naslov Sírogom kritičara, ili Krítičarit B. M., to bi bio epigram. – Pogotovu pak nema bitne razlike između gnomskog epigrama i aforizma. Ipak satiričnost epigrama, uperena u pravilu protiv pojedinih pojava, osoba, individua ili tipova, može u svojoj tematici obuhvaćati i pojave, po sebi od malog značaja, npr. smiješnu vanjštinu ili sitne karakterne mane, pa će upravo u takvu slučaju epigramatička vještina književnog izraza epigramu podati umjetničku značajnost; naprotiv, novovjeki će aforizam, kako je to dobro uvidio Bacon, od autora tražiti jednaku značajnost teme kao i vještinu i snagu književnog izraza. Zbog toga je pridjev epigramatički ostao u upotrebi za samo logičko intenziviranje izraza u najkraćem mogućem obliku, dok pridjev aforistički označava stil koji se unutar teksta često zgušćuje u sentencije oblika aforizma.

Ako opreka između stiha i proze povlači barem prividnu granicu između epigrama i aforizma, pita se, da li postoji i kakva sigurna granica između proznih oblika poslovice i aforizma? Nikla u ruralnom milieuu jednostavne ljudske zajednice., tvorca ljudske književnosti, poslovica i svojom tematikom i svojim vokabularom i svojom metaforičnošću odražava osnovne jednostavne pojave društvenog života svoje zajednice, pojave i probleme kakvi ostaju prisutni i u kompleksnijim društvenim uvjetima gradskog života. Hranjeni poslovicama od djetinjstva, mi ih u njihovoj neposrednoj uvjerljivosti doživljavamo kao pojavu samoga jezika koja je isto tako prirodna kao
jezik, te je isto tako neposredno razumjevamo i prihvaćamo. Slične društvene prilike rađaju u različitim jezicima srodne poslovice koje i opet neposredno prepoznajemo kao osnovno životno iskustvo. No, tu može podići granicu vokabular; kad čitam rečenicu:

Ako ne možeš pripitomiti tigra, pripitomi psa.

Ako ne znam da je to kineska poslovica, ja je neću shvatiti kao poslovicu, nego kao djelo književnika, kao aforizam. Od književnoga stvaranja aforizma nema granice prema poslovici: autor može napisati aforizam koji će djelovati jednostavno i neposredno kao poslovica: ali između poslovice i aforizma ima izrazitih čvrstih graničnih linjia. Poslovica, rečeno je, zazire od apstraktnoga izražavanja i naročito cijeni metaforičnost – naprotiv, apstraktan rječnik i apstraktne formulacije duša su aforizma. Osim toga, po svom se povijesnom poreklu aforizam, u tematici područja na kojima deluje, može podići u najsuptilnije predjele ljudske misli: «Sva su područja bitka za njega otvorena» (Asemissen). Zato se ne može odobriti praksa sovjetskog folklorista G. A. Permjakova koji u svom djelu Ot pogovorki do skazki (Od izreke do bajke, Moskva 1970) samo poslovicama metaforična izražaja ostavlja to ime, dok poslovica bez metafore, također djela usmene književnosti, zove aforizmima (v. prije str. 69). Termin aforizam treba sačuvati za one književne oblike koji su se tokom povijesti razvili iz antičkoga aforizma, i ne valja ga uvoditi ni na koje drugo područje, pogotovo ne u umjetnu i vještačku diobu poslovica samih.- Urnjetnička funkcija poslovice sastoji se u dojmu koji ona proizvodi na slušaoca izazivajući u njemu uvjerenje da ona izriče životnu mudrost koja se razumije sama po sebi i ne treba posebna dokazivanja – ali da ta spoznaja koja treba da djeluje i kao novost. «Aforizmi ne kazuju ništa što bi se razumjelo samo po sebi» definira Asemissen, «ali oni to kazuju tako da se naoko razumije samo po sebi (odatle njihova privlačnost i njihova individualnost» – a još je kraće isto djelovanje definirao francuski komediograf Andre Roussin, govoreći o dramskoj replici (Comédíes de famille, Paris l960,X): «Une bonne réplique est celle qui saisit et parait naturelle á la fois» (Dobra replika frapira, a da se u isti mah čini prirodnom). Poznati austrijski pripovjedač Marie von Ebner- Eschenbach stavila je na početak svoje zbirke aforizam ovaj: »Reci nešto što se razumije samo po sebi prvi put, i bit ćeš besmrtan». Pojedini su stručnjaci novost aforizma nalazili u paradoksu koji su proglasili stilskom značajkom aforizma, dok su drugi smatrali osnovnom njegovom značajkom da je on pojedinačna, u sebi zaokružena rečenica «uperena protiv vladajućeg načina mišljenja» (Gerhard Neumann), da se «svojim sadržajem osobito rado protivi svakovrsnim vladajućim nazorima, običajima, moralu, konvencijama i tradicijama» (Asemissen). Doista, uzor novovjekoga evropskog aforizma, La Rochefoucauldove reflekcije ili maksime i setencije, usmjerene su na to da pokažu golemu ulogu egoizma i taštine u individualnopsihološkim ljudskim reakcijama; ali, ako Goethe bilježi u svojim maksimama i refleksijama: Od velikih odlika drugoga čovjeka nema spasa do ljubavi – ili najlepša je sreća za misaona čovjeka da je istražio što se može istražiti, a ono što se ne može istražiti da spokojno poštuje – onda u tim aforizmima nema ni paradoksa ni opozicije, a ipak i jedan i drugi djeluju snagom pravoga aforizma.

Poslovica je proizvod usmene književnosti te se poput drugih vrsta usmene književnosti može održati samo ako je prihvati čitava društvena zajednica, isto vredi za aforizam: težnja autora za novošću u formulaciji aforizma nalazi svoju granicu u recepciji sa strane društvenoga sloja kojemu je svoja dijela namijenio. Aforizam ne smije samo frapirati, on se u isti mah mora učiniti prirodnim kao izjava koja se zapravo razumijeva sama po sebi. U svom djelu L’art de la prase (Umjetnost proze, Paris 1906.) Gustave Lanson upozorio je na to da se pojedina La Roshefoucauldova maksima može i izvrnuti u oprečen oblik: umjesto Nevjeru opraštamo, ali ne zaboravljamo – možemo reći: Nevjeru zaboravljamo, ali ne opraštamo; koji će oblik vrijedeti? Samo onaj koji će čitaoci recipirati s priznanjem.

Veliki je broj stručnjaka istraživao izražajna sredstva aforizma, njegovu «strukturu» U zborniku Strukturalísmus in der Literaturwissenschaft (izd. Heinz Blumensath, Köln l972) publiciran je njemački prijevod studije Sergea Meleuca Slrncture de la maxime; studija se osniva na klasičnoj francuskoj maksimi. Ali ni za aforizam ne može se ništa drugo općenito utvrditi nego što je rečeno za poslovicu: da se služi svim mogućim mikrostrukturama stila. Pri tom će aforizam dakako pokazivati neuporedivo jače, raznovrsnije i kompleksnije značajke stilske virtuoznosti nego to može poslovica, ali će se kod aforizma specifične karakteristične stilske značajke moći utvrditi samo za pojedinoga autora.

Za Bacona je spoznavanje per Aphorísmos značilo nov pouzdan put iznošenja ljudske spoznaje koji joj daje velike prednosti pred Metodíca Tradítío. Pascal je, kako je upozorio romantist Fritz Schalk, otišao i dalje: on je postulirao dva tipa ljudskoga duha. esprít de géométríe z’ esprít dejñnesse. U jednom i u drugom nalazio je i prednosti i nedostataka, ali ih nije povezivao sa načinom iznošenja spoznaje. No, stručnjaci našega stoljeća slijedili su ga na tom putu još dalje time što su za autore aforizama postulirali poseban način mišljenja: kako uči Heinz Krüger (u disertaciji Stndíen über den Aphorísmns als phílosophísche Form, tj. Studije o aforizmu kao filozofskom obliku, Frankfurt/ Main 1956.), aforizam zahtijeva od svog autora «otvoreno mišljenje», pa budući da je Nietzsche bio majstor otvorena mišljenja, on je bio i majstor njemačkog aforizma. Još je naoko precizniji spomenuti Paul Requadt u svojoj monografiji o Lichtenbergu: Lichenbergovo je mišljenje Ansnahmedenken, Gelegenheitsdenken, fliissíges Denken (mišljenje o izuzecima, prigidno mišljenje, mišljenje-tekućina). Ti su postulirani tipovi mišljenja manje-više duhovne hipoteze koje ne objašnjavaju ništa: odakle književnom stručnjaku pravo da izriče psihološke spoznaje! Zabluda je da će stručnjak objasniti narav teksta ako značajke jezika koje poznaje, jer leže pred njim, pokušava objasniti nepoznanicama koje je samovoljno konstruirao za tu svrhu.

(Odlomak iz knige Zdenka Škreba
«Književnost i povijesni svet», Školska knjiga. Z. 1981.)